Žetva
Nalazite se pred drugim odjeljkom u kojem je izložena scena podnevnog žetvenog objeda u polju. Unutar prizora možete vidjeti različite alatke kojima se služilo u žetvi i razne posude za hranu i začine.
Jutarnji objed u žetvi i nekim drugim poslovima u polju, u županjskom kraju naziva se “ručak” i obično se kod objeda u polju sastoji od domaćeg sušenog mesa: kulena ili „kulina“, šunke, slanine i mliječnih proizvoda poput vrhnja ili kiseloga mlijeka. Nerijetko domaćica „ručkonoša” u pletenoj košari donese različite posude zdjele, žlice, noževe, “solenice” i pribor za jelo. „Kašike” za posluživanje jela najčešće su izrađene od drveta da se pri nošenju ne razbiju. Domaćica u polje donese i svježe ispečenu, specifičnu vrstu kruha, “pogaču”.
Na sam dan žetve, već oko ponoći, žene, muškarci i djeca starije dobi odlaze na posao. Dok je rosa, žene od strukova zobene slame prave uže, tj. užad za vezanje snopova žita, a muškarci kose. Čim sunce izađe, žeteoci međusobno podijele poslove. Prvi kosac „kosbaša“ kosi, a za njim dijete prostire („stere“, tj. „ stire“) užad. Iza njih ide po jedna žena „rukovedalja“ koja srpom skuplja žito u rukohvate „rukoveti“ i slaže ih u snopove. Žene koje sudjeluju u žetvi nazivaju se i „žetelice“. Za ženama ide „vezač“ koji veže snopove. Kad se žito pokosi, snopovi se odnose „snašaju“ u hrpu od devet snopova, tj. u „devetak“ (dva devetka čine „krst“).
Posljednji dan žetve proslavljao se na poseban način, prvo u polju, a potom i u kući. Kada se ožanje posljednji snop žita, sveže i položi okomito, žeteoci se okupe i izmole molitvu “Oče naš”. U Bošnjacima pri molitvi kleči samo najmlađa žena pred snopom, a u Cerni svi žeteoci, osim muškarca koji tri puta okreće snop držeći ga u ruci govoreći: “Jezus, Bogo dragi!” U oba se slučaja iz zadnjega snopa uzima kitica žita ili se plete vijenac koji se odnosi domaćinu. U kući vlasnika domaćica pripravlja bogatu večeru za sve koji su sudjelovali u žetvi. Taj se običaj u županjskom kraju naziva „doženjača“ ili „dopoželnica“.
