Zaposlen sam u struci u Gradu Velika Gorica. Deset godina sam u braku i otac sam troje malodobne djece.
Folklorom sam se počeo baviti na nagovor roditelja 1997. g. i to u Folklornom ansamblu „Turopolje“. Dolaskom u A postavu ovog ansambla upoznao sam umjetničkog voditelja, koreografa i vrsnog poznavatelja i izrađivača nošnji Hrvata, Tomislava Miličevića. Ljubav prema rodnom kraju, kao i zanimanje za obiteljsku povijest već je bila tu, no tada se počelo javljati i zanimanje za narodno blago mojih predaka. Brojni razgovori s mojim bakama i prabakama produbljivali su saznanja o tradiciji i o ruhu. Prvi predmeti o kojima sam počeo brinuti i koje sam počeo čuvati pripadali su baš njima. FA Turopolje od samog je početka bio nepresušan izvor novih informacija i brojnih primjera izvornih nošnji koje sam imao prilike vidjeti i upoznati zahvaljujući našem Tomici.
Velika većina nošnji o kojima skrbim je nabavljena otkupom na terenu. Teren mi je oduvijek bio najdraži način sakupljanja nošnji iz razloga što kroz iscrpan razgovor uvijek saznam neki, možda nov podatak ili potvrdim neku već poznatu činjenicu. Manji dio nošnji dobio sam na poklon od rodbine i prijatelja.
Veliku podršku pruža mi moja uža i šira obitelj, što ustvari i nije tako čudno obzirom na to da sam suprugu upoznao plešući u folkloru, a i sva djeca su nam sada aktivni plesači u svojim dobnim sekcijama. Roditelji su bili jedni od najvjernijih pratitelja nastupa ansambla u razdoblju dok sam se aktivno bavio plesom, a sada vrlo aktivno sudjeluju u održavanju zbirke i toleriraju, vrlo često, zatrpanu obiteljsku kuću kada god da je kakva prezentacija nošnji i ostalog tradicijskog tekstila u pripremi. Zbirku tradicijskog tekstila nastojim sačuvati za neka buduća pokoljenja i objavama fotografija na FCB stranici „Turopoljska baština“ prezentirati i prikazati raznolikost i bogatstvo ruha moga kraja. Povremeno s nošnjama sudjelujem i izlažem narodni tekstil za organizatore manifestacija tradicijske tematike. Zbirka je u početku krenula kao zbirka nošnji iz cijele Hrvatske, međutim, u jednom trenu shvatio sam da je to suviše opširno za mene i odlučio sam ograničiti geografski prostor između Save i Kupe, te od Pisarovine pa otprilike do Lekenika.
Očeva majka mi je prenijela svoje znanje izrade veza zvanog grbež, vrste šupljikavog veza dosta raširenog u Turopolju, posebice u starijem razdoblju. Prvi komad nošnje koji sam izradio bila je muška košulja za moje potrebe ukrašena upravo grbežom. Tkanjem i vezom bavim se povremeno, koliko to prilike dopuštaju. Izradio sam žensku nošnju koja je 2022. g. pobijedila na reviji „Obnavljamo baštinu“ održanu u Trnjanima.
Mjesto Dvoranci ostalo mi je u lijepom sjećanju. Ispod strehe čardaka, u hladu, sjedila je stara ženica sa štakama prislonjenima na stolac. Stol pored kojeg je sjedila već je bio prekriven fotografijama Zagrebačke smotre folklora, budući da smo imali dogovoren sastanak. Pokazuje mi na fotografiji djevojčicu obučenu u nošnju i s ponosom govori da je to ona. Priča mi kako su već tada po selu posuđivali nošnje za nastup na smotri i kako ih je prije nastupa doktor Ljevaković obavezno prekontrolirao jesu li svi dobro obučeni. Razgovarali smo poduže vrijeme, a ja znatiželjno, kako je bilo ovo, pa kako je bilo ono? Ustala se, uzela štake i krenuli smo drvenim stepenicama na kat čardaka. Škrinja u predsoblju zaškripila je dok je dizala poklopac, a unutra je bila puna robe. Osnovna roba nažalost nije bila u dobrom stanju, budući da je bila korištena za brojne nastupe, ali kad smo te dijelove odmaknuli izronio je krasno, bogato ukrašen bekeš. Pa čije je to bilo? Bekeš je pripadao njenoj baki, a nabavljen je oko 1880. g. i za njegovu nabavu su iz staje prodali par (dva) volova. Bekeš je sada dio zbirke narodnoga ruha koju uvijek s ponosom prezentiram.